avlija online

Dobrodošli na moj blog Samo osluškuj što ti govorim,pronađi dugu u mojim riječima poredanim haotično i besmisleno,samo šuti dok ti priče tkam i slaži ih u sehari srca svog

10.03.2018.

kasno je

Kad smo rekli i kad nismo rekli u svakoj suzi što smo stekli jedno kajanje i stotinu objašnjenja razduženja kroz sjećanja kad se kao val podignu i zapljusnu obalu na kojoj neko drugi govori riječi koje smo nekad davno trebali izgovoriti MI kasno je za riječi pretvorit će se u otužne govore neka drugi umjesto nas govore neko drugi na mojoj obali sad sadi lovore ionako je sve određeno davno nebeskim perom zapisano

09.03.2018.

DRUGA ŽENA

Noć je. Hladna sarajevska noć puna smoga koji se zalijepio za asfalt i pruža svoje smrdljive pipke niz ulice,niz Miljacku. Smog se uvlači polahko,hinjski kroz nevidljive pukotine otvora na izlogu i miješa svoj smrad sa mirisom sredstva za podove.Skoro će 20h i moj radni dan je pri kraju.Sve sam uredila, rutinska provjera ,vješalice složene,pod obrisan,smeće pokupljeno još samo da zaključim kasu i konačno idem kući. Skoro pa čitav sat niko nije ušao u radnju. Ušla je na vrata burno,odlučnim korakom,sa nosom uzdignutim u nebesa.Pozdravila sa visoka,nadmeno.Zapovjedničkim glasom zatraži svilenu haljinu,broj taj i taj,sa bojom tom i tom,sa dužinom i krojem kojeg je izkrojila u svojoj samodopadnoj glavi. Uh,samo mi je još ona trebala da se uhvati u kolo teških mušterija tog dana pa da me oplete do iznemoglosti! Bahato pređe preko tek očišćenog poda.  “ Nemaš , znam da nemaš...a što nemaš?” opet drsko i bezobrazno poče, sa malo podignutom obrvom i glasom koji joj je grebao grlo. “ Ja sam radila u državnom vrhu , nekad...” Evo je ,sad će mi početi sa onim patetičnim nostalgičnim titinim vremenom. “ Svi su drhtali kad ja uđem u kancelariju ili na sastanak, ispod mene je i zemlja drhtala...”  Vid sad ovo, bivša udbašica , mislim u sebi a sve gledam na sat , neće li skontati da je vrijeme ići. “ A samo je on bio jedini koji me je bacio na koljena,pred kim sam puzala i ponos nisam imala nikad ama baš nikad ponos pred njim nisam pokazala. On je bio moja ljubav, moj svijet ,volila sam ga ko Boga” Eh čuj ti bivše komunjare “ko Boga”! Udbašica sjeda na stolicu do pulta sa kasom ne obzirući se na mene i nastavlja svoju priču. ”I sad ga volim ,40 godina ga volim.Ljubav je mala moja to,ljubav.” Glas joj izgubi oštrinu,pređe u šapat ljubavi onako hrapav od popušenih cigara ispuni toplinom onaj teški zadah smoga koji se sve više uvlačio u radnju.” Imala sam sve, najbolji student prava,dobila odmah posao,napredovala u karijeri,stan, putovanja. Kupovala sam cipele u Londonu,za mene su šile najbolje krojačice.Niko mi nije bio ravan.Za mnom se okretalo Sarajevo.Imala sam sve, a on je imao mene. Kad bi na poslu imali zajedničke sastanke, dok sam držala izlaganje, gledala u njegove cipele.” “ Što u cipele?” pitam ,zaiteresovala me je. “ Eh mala moja da sam podigla glavu svi bi vidjeli ljubav u mojim očima a ja bih izgubila autoritet !” “Roditelji mi zahaturili i sestra je okrenula glavu, razumijem je ,imala je svoju porodicu a nisam baš bila dobar primjer morala. Imao je ženu i dvoje djece.Nisam krila. U stanu su bile njegove slike i sad su tamo. Nikad ništa nisam kupila u stanu a da ne pitam njega, uredila sam naše gnijezdo a on je dolazio i odlazio pune 32 godine” tad je ušutila.  “ I šta je dalje bilo?” pitam, zaboravila sam već na sat. “ Umro je mala moja,umro , srce,iznenada...” suze potekoše,suze nikako nisu odgovarale onom prkosnom licu. “ Volim ga i sad nebitno što je umro. Kad bi ga nekad srela Ferhadijom prilazila bi mu i pomilovala njegovo lice onako lagano nije me bilo briga šta će ko reći,” cijelo njeno tijelo se pretvorilo u nježnost. “ A njegova žena? Je li znala, je li govorio da će se razvesti?”morala sam to pitati. “ Nije pominjao razvod, nije mi bilo važno,važan je bio samo on.Moj život je bio on.Možda je znala al je šutila ili nije, ne znam... nije o tome govorio.Dolazio je kad je htio, a ja sam ga prihvatala sa radošću, ispraćala sa radošću. Volila sam ga. Ljubav je to mala moja,kad voliš i ne prestaješ da voliš.”Zabacila je glavu i digla onaj svoj prkosni nos.I sad je bila lijepa žena,zanemarujući njenu bahatu pojavu,pečat godina nije mogao poništiti njeno lijepo lice i stas za kojim se “okretalo” Sarajevo.Vidim je kako gordo hoda Ferhadijom dok pod njom drhti zemlja, u cipelama iz Londona na dugim nogama,lepršavom svilenom haljinom skrojenom samo za nju i kosom boje meda ostavljajući za sobom pariški parfem nježan i opojan. Cijeli život je bila druga žena. Ljubav ne dotakne samo slabe,romantične i nježne,desi se i onim jakim,stamenim i grubim.Samo je važno kako je doživimo. Otišla je onim svojim prkosnim i bahatim korakom u potrazi za svojom svilenom haljinom. Dok me je tramvaj vozio kući znala sam da ću jednog dana zabilježiti njenu priču. Priču o bezuvjetnoj ljubavi, istinskoj,koju ne zna svako da doživi.O ljubavi u jednoj jednačini sa tri nepoznate. Udbašica,njen voljeni i njegova žena. Riješenja nema.Ona je sve strpala u jednu jednostavnu formulu bez nepoznate. U formulu ljubavi. Voliti bez sebičnosti, bez uvjetovanja,bez vaganja i odvagivanja. Naći smisao u ljubavi i uživati beskrajno. “ Ljubav je to mala moja,kad voliš i ne prestaješ da voliš”

02.03.2018.

Svekrvi bivšoj

Dođe mi da ti se nagovorim riječima koje ti nikad izgovorila nisam. Nisu mogle izaći iz mene, nisam ih znala oblikovati kao ti.Dođe mi tako da ti se nagovorim al ne izlaze riječi,nemam ih. Svekrvo,majko,nano,ženo,insanu jesi li to sve? Strah me je ,strah od Onog što sve zna i vidi ,strah pa šutim,strah me je i od mene same kakvu su me odgojili. Mama mi je govorila :” Ti šuti, gledaj da uvijek uradiš više od nje.Šta ćeš ,tuđa si kost” Nisam osjećala tu “ tuđu kost”,htjela sam da budem dio tvoje porodice,prihvatila sam te ,svekrvo,majko,kao majku svoju,voljela te kao što sam voljela njega,voljela te kao svoje. Dugo godina sam tražila grešku u sebi,popravljala greške ,željela da budem prihvaćena ,pazila da te ne nerviram,ugađala i šutila. Namještala osmjeh hiljadu puta toliko sam ga namještala da sam i sama povjerovala da sam sretna. A tvoje otrovne žaoke su samo ubadale ,ubadale. Kažu od otrova se čovjek izliječi,a ja se razbolila.Bila sam mlada gotovo dijete kad sam se udala ,mogla si me usmjeriti lijepom ljudskom riječi ,majčinskom,toplom. Nisi. Rodila sam ti troje unučadi ,mogla si ih voljeti. Nisi. To su djeca od tvog sina svekrvo,nisu samo moja.Ne voliš ti ni svog sina ,jer da ga voliš ne bi dozvolila da odem od njega nakon 23 godine braka. Svejedno ti je,znam sad, jer ti nemaš osjećaj dijeljenja,sebični ljudi vole samo sebe. Eto nagovaram ti se nekako. Ne želim opravdavati sebe ni tebe ,to sam radila sve ove godine. Želim samo da ova gorčina izađe iz mene,da se ne budim usred noći kad čujem neki zvuk bezlazlen,a ja pomislim da opet ti vičeš,galamiš,svađaš se sa svojim sinom zbog mene.Nikad me nisi zvala imenom samo u tvojim otrovnim riječima je bilo njemu ” tvoja žena”. Nisam ja pobjednik kad te sva rodbina osuđuje i drži moju stranu,nisam pobjednik,nemam taj osjećaj zadovoljstva.I ja sam žena,majka,nana. Žena sam sad bez svog doma,bez muža i nemam nikako nemam osjećaj slobode osim ovog malo mira i prividnog rahatluka. Ono jutro kad sam posljednji put izašla iz tvoje kuće pozdravila sam se s tobom. Poljubila te i rekla :” Ja tebi halalim ,halali i ti meni”. Dok je tvoj sin tupo gledao u TV ,još pijan od predhodne noći, ti si rekla samo : “ A gdje ćeš?” Ništa nisam rekla. Šta da kažem oboma? Zatvorila sam vrata u tišini tvoje kuće svekrvo,sa jednim vešom u tašni,ništa nisam ponjela osim ove gorčine u sebi. Halalila jesam,zaboravila nisam.

25.02.2018.

PUTNICI

U autobusu uvijek gužva vikendom .Koristim ovaj vikend da posjetim roditelje u Sarajevu.Umorna sam od posla,od obaveza, nervozna, jedva čekam da se zavalim na sjedište i putujem,putujem ...Mobitel zvoni duboko u tašni ,uvijek ga gurnem gdje ga ne mogu naći,babo zove. “ Jesi krenula?” pita.” Jesam” odgovaram. “ Jesi se smjestila ?Ima li gužve?” “ Nema babo,sve je u redu smjestila sam se,hajd čujemo se “ prekidam vezu . Nakon par kilometara zvoni opet duboko u tašni . “ Jel zima u autobusu? Jesi se toplo obukla ,zima je u Sarajevu? “ “ Jesam babo sve je u redu ,nije zima radi grijanje” taman sam zaspala mislim u sebi .Sad su mi oči ko u sove gledam a ne vidim ,sna mi treba ,odmora vapim. Putujem,putujem,opuštam se...Zvoni tašna! Pored mene gospođa se smješka , onaj ispred mene već se meškolji probudio se ,preko puta nervozna gospođa mrmlja ti danjašnji mobiteli. “ Šta je sad babo? “ javljam se iznervirana.” Jeste li prešli Ivan? Ima li snjega na putu? “ “ Ne znam ,babo spavala sam,što me zoveš svaki čas ?” “ Ja i mama ćemo izaći na Otoku pred tebe .Izađi na Otoci ,nemoj sama u tramvaj “ Moje oči od sove su skočile na vrh glave .Bože moj,pa ja imam preko 40 godina,troje djece ,odrasla žena a on meni nemoj sama u tramvaj! Imate pravo gospođo preko puta, mobitel je sredstvo dostupnosti i uznemiravanja u svakom trenu. Opet je vikend nekako sudbonosno.Gužva u autobusu a ja putujem,putujem bez sna, više nemam oči sove ,budna sam i prebudna . Sinoć je duša mog babe otišla u drugi svijet. Mobitel mi stoji u ruci držim ga čvrsto al on šuti ne uznemirava nikog. Putujem,putujem ,plačem glasno i uznemiravam ljude oko sebe. Prošlo je već deset godina otkad je duša mog babe ,mog babuke , u drugom svijetu,u drugoj dimenziji iz koje me ne može zvati. Bilo gdje da putujem autobusom držim mobitel pored sebe.Želim da zvoni,beskrajno zvoni,da uznemiri gospođu preko puta da probudi spavača u meni. Slike mi dolaze iz nutrine mene.Nerazvijeni film skupljen iz prošlosti koji je čekao da prođe vrijeme da se razvije pa se ovako prostre pred mene. Danas je zimski dan u Sarajevu,hladno je,poneka pahulja proleti , dok stojimo na autobuskom stajalištu moja najmlađa kći i ja. Torba ,laptop,ruksak na leđima,hladni obrazi i guta u grlu.Ne odlazi ona daleko tu je na dva i po sata vožnje studira u drugom gradu ,al eto majka ko majka brinem. “ Jesi sve ponjela? Javi se kad pređeš Ivan. Snjeg pada! Nek ti je mobitel u ruci”, dajem posljednje instrukcije. Ona koluta očima :” Dobro mamaaa, doći ću opet za mjesec dana...”Još jedan poljubac,pokret rukom i ode.Putuj kćeri moja,mama će zvati stalno jer dok god ti telefon zvoni znaš da se neko brine za tebe. I samo da znaš svakim danom putujemo svi tamo u drugu dimenziju iz koje se nećemo moći javiti putnicima koji ostaju,samo ostane eho ljubavi i sjećanja.

21.02.2018.

saburanje

Sabur je da ispod otvorenog kišobrana nabacimo osmjeh djeteta i glumimo da nam kiša ne smeta....

20.02.2018.

majčino oko

Gasim usisivač. Krpom za prašinu brišem radni sto posljednjeg ureda kojeg trebam danas očistiti.Die Putzfrau (čistačica)moje novo zanimanje u banci kojoj imena ne znam, u gradu kojem nema zmija jer je zemlja kažu tako hladna da ne mogu opstati, u stanju u kojem sam se našla ne svojom voljom a živjeti se mora.Kompjuter,uredno složeni papiri,stalak sa olovkama i slika djevojke. Nasmješena je, tijelo u ležernom stavu,sa psom čija njuška dodiruje njeno koljeno, na nekom mostu ispod kojeg je Elba, tamna , mutna žabokrečina, sa mirisom nafte i motornog ulja, razljepljena i beživotna rijeka. Djevojka je zagrabila dobro u tridesetu. Živi u svojoj zemlji, (pretpostavka), ima dobro plaćen posao, vikendom izađe sa društvom, za Božić nazove mamu, lijepo se čestitaju, godišnji odmor provodi negdje u Španiji. Djevojka je, vidi joj se po očima u kojima nema majčinskog odsjaja, brige,nježnosti. Ona drugo sebe nije rodila.Zadovoljna i sretna , pretpostavka. Ima psa vjernog pratioca njenog planiranog i urednog života. Niz stepenište koje vodi u garažu klapa Ingrid. Teško tijelo sa kukovima širine stepeništa , na nogama zabrekle vene ispod čarapa navučenih još jutros, stisnula staračkim rukama kesu od smeća i klapaju skupa ona i vreća, stepenik po stepenik. Vreća je teška. Sažalim se, nudim pomoć. Pogledom prijekora, ljutnje,iznenađenja sve me to presječe svojim bezbojnim očima. Bile su plave al nekakve kao bez boje. Ja ne trebam pomoć, svoj posao obavljam sama....nešto mi tako promrsi Putzfrau Ingrid. Na pauzi sjedimo u maloj čajnoj kuhinji neke njemačke banke, čiji su službenici već davno otišli svojim domovima. Ingrid sjedi na fotelji,Azra i ja na kauču.Azrinu priču znam , priča mi je svaki dan na pauzi ,na putu do kuće ,na putu do posla ako se sretnemo.Azra, žena sa velikim crnim očima i obrvama sastavljenim na licu koje je nekad bilo lijepo.Pravila kuću, radila , odgajala tri sina , muž alkoholičar,rat, sve zapaljeno,protjerani, muž preživio logor. Svi se spasili, živa glava al problemima nikad kraja.Najstariji sin našao neku Poljakinju hoće da je ženi zbog papira,srednji neće da radi samo sanja o Americi pa je i oca navratio, najmlađi neće da ide u školu,sumnja da puši travu a muž prestao piti , zdravlje narušeno u logoru, nemože da radi u stalnoj je depresiji....samo ona se bori, radi,hoće da se vrati u svoju Sanu, kuću da obnovi.Meni zavidi na ženskoj djeci , da bar ima jednu curicu čini joj se razumjela bi je bolje, sinovi su teški za mater , kćeri su bolje. Azra hoće nešto da mi kaže. Vidim to po nestrpljenju njenih ruku,brzo mješa kafu, kašika zvecka po zidovima šolje a ona se premješta bliže meni. Gleda me zacakljenim pogledom i nekim tajanstvenim osmjehom. Ingrid otpoče razgovor potaknuta onim mojim na stepeništu kann ich Ihnen helfen?(mogu li Vam pomoći) Nakon tri mjeseca provedenog na poslu upoznajem moju radnu kolegicu Ingrid. Ona je učiteljica u penziji,novac ima ali je naučila raditi pa stoga radi ovo, ima pet mački imena nisam zapamtila ni godište, svaku noć s posla ode u McDonald's, pojede hamburger i popije čašu vina.Razvela se nakon 20 i kusur braka, on je našao Španjolku duplo mlađu i žive u sretnom braku sprat iznad nje,jednom su zajedno slavili Božić,pokazuje mi slike. Španjolka zalizane kose u rep, zagrlila jednu od njenih mački,muž bivši,njihov sin i ona.Sretna porodica. Njen problem je njen sin.On je prešao trideset i neku i neće da ide od nje.Džaba ga tjera,svađaju se svaki dan ,neće mu ona biti sluškinja da mu pere i kuha,dovoljno je star da ide od kuće. Njene mačke su joj sve na svijetu još bi pričala o mačkama da Azra nije počela pričati ne osvrćuči se na nju.Azra ne razumije dobro njemački a ima nešto jako važno da mi kaže. “ Trudna sam” konačno izađe iz nje. Oči i dalje cakle , obrve po prvi put vidim razmaknute, a njeno je lice kao dugi blic ako postoji tako nešto. “ Prvo sam mislila da mi šara, klimaks i tako...pa sam pomislila da imam neku boleščinu još i to mi fali u ovoj muci...a kad mi je doktor reko da sam trudna dva puta sam ga pitala jel siguran?...” Priča Azra sa blicom na licu i dalje osvjetljenom, čije oči poprimaju boje majke , boje nježnosti,boje radosti , onako velike krupne crne oči Azrine dobiše dugine boje u svjetlosti njenog lica. Nevjerovatan spoj i nevjerovatan rasplet njenih muka dolazi na svijet to malo biće koje će ona ako Bog da još da bude i žensko povesti za ruku i vratiti se u svoju Sanu a njih trojica skupa sa ocem nek idu ili ostaju gdje hoće. Nije ju briga, ona ima svoje drugo JA u sebi. Pod srcem njenim kuca jedno malo srce. Ingrid drijema u fotelji, niti razumije bosanski, niti je nur (svjetlost) Azrina ne dotiče.Ona voli više mačke od svog sina.Ona kao i djevojka sa slike neznaju za majčino oko, ne znaju da je to najljepši blic koji može uslikati ženu.

19.02.2018.

Pero pjesnika

Kad ostanemo bez očiju pa ne vidimo Kad ostanemo bez jezika pa ne govorimo Ubistvom sebe samog najgori je kraj Jer kad nas ne bude nema ko da govori Nijemim jezikom svjedoka jednog vremena Sadašnjeg u kojem slušača nema Jer klepili smo ušima Njemi, gluhi,slijepi Osim pera pjesnika koje samo piše Za one koji ne slušaju više ….


<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
800

Powered by Blogger.ba